Ambrozija – od mita do realnosti

Ambrozija – od mita do realnosti

ambrozija_cveti_od_julija_do_septembra_2

Poslednjih godina na Balkanu izražena je pojava ambrozije. Ovaj teško iskorenljiv korov nije pogodan za ishranu stoke i izvor je polenskog alergena. U isto vreme, herba i koren su odlični prirodni lekovi..

Glavni razlog za nepopularnost ambrozije je pojava burnih alergijskih reakcija na polen1 kod oko 10% ljudi u Svetu. Pošto nema prirodnih predatora njen polen postaje dominantan alergen u razvijenim zemljama i kod nas. Na Internetu se može pronaći dosta farmaceutskih preparata koji bi trebali sprečiti pojavu ovih neugodnosti. Isto tako često se kritički posmatra materijalna zloupotreba pacijenata. Uglavnom se savetuje konsultacija sa lekarom-alergologom. Posebno zabrinjava pojava da se senzibilizacija javlja i kod osoba koje, inače, nisu posebno osetljive na uobičajene alergene. U SAD je zaključeno da se najveća frekvencija prijava reakcija javlja oko 15. avgusta – pred početak nove školske godine. Znači, pogođeni su stanovnici kako bogatih tako i zemalja u oskudici. Mislim da je savremeni način života, prepun stresova psihičke (interne) i hemijske (eksterne) prirode doveo do tolikog narušavanja prirodnog imuniteta da je lek potrebno tražiti u prirodi.

Lekovitost ambrozije

U botanici ne postoji biljka koja bi bila samo korisna ili samo štetna!!! Izuzetak je primer ambrozije koja je medijskim kampanjama jednostrano predstavljena kao neviđena pošast!!! O njenoj lekovitosti se malo zna!!!

 

Proteklih sto i pedeset godina ambrozija se iz severnoameričke postojbine proširila Evropom i Svetom, najčešće kao primesa izvezenog semena žitarica. Na Balkanu je primećena i naučno proučavana od 1941. godine.

Ovakvom kosmopolitizmu ne bi bilo nikakve zamerke da se nisu u praksi pokazala dva otežavajuća momenta: alergenost polena kod oko 10% populacije (u Americi čak 20% stanovništva ima problem sa sinusima i propratnim neugodnostima!!!) i nepostojanje prirodnih predatora. Rasprostiranju pogoduje krčenje šuma kao prirodnih barijera, odnosno, zasnivanje oraničnih površina i gajenje visokoprinosnih useva u monokulturi, što i izaziva njeno bujanje u Americi – do dana današnjeg.

U Južnoj Koreji ambrozija ulazi u spisak 175 potencijalno opasnih, stranih, biljnih vrsta koje već zauzimaju 21,1% ukupnog, autohtonog, botaničkog fonda ove države a slično je i u geografski izolovanom Japanu.

Slikovit je primer Panonske nizije gde široki plavi Dunav ne predstavlja baš nikakvu prepreku širenju tako da se slobodne, očišćene, površine vrlo brzo ponovo zakorove.

Zakonskim merama, u mnogim državama, nastoji se suzbiti njena pojava, prvenstveno fizičkim postupcima košenja i čupanja biljke, koje treba da upražnjava svo stanovništvo a manje se koriste hemijska sredstva. Količina polena povećava se tokom kišnog proleća i toplog leta, a smanjuje se ako je kišovito leto, što je logičan sled događaja koji treba zapaziti kod planiranja iskorenjivanja u sezoni!!!

Tokom čupanja ambrozije [Ambrosia artemisifolia L. (sin. Ambrosia elatior L.) – Compositae(Asteraceae); pelenasta ambrozija, limundžika (common ragweed).] ne treba je zamenjivati sa lekovitim divljim pelenom (Artemisia vulgaris L.Compositae/Asteraceae) koji ima isto stanište i liči na pravi pelen (Artemisia absinthium L.) a vrlo malo na nju (pelen je vitkog stabla sa sitnijim, perastim listovima dok je ambrozija robustnija, sa krupnim perastim listovima zelene boje – bez ikakve primese srebrnaste!!!)

 

– Ubranim listom ambrozije američki Indijanci trljaju kožu posle ujeda insekata kao i kod pojave kožnih oboljenja. Uobičajeno spravljen čaj od lista i korena pomaže kod menstrualnih bolova i oboljenja alimentarnog trakta.

– (Proteklih godinu dana, budući upoznat sa lekovitim svojstvima, kako iz literature tako i iz lične prakse, više puta preporučivah petodnevno konzumiranje po jednog svežeg lista dnevno kao sredstva za poboljšanje opšteg stanja organizma. Za čudo, nije bilo veće neverice ovoj preporuci, što me je osokolilo da nastavim proučavanje celebnosti čaja spravljenog od jedne supene kašike provenulog, iseckanog, lista ili usitnjenog polusuvog korena ekstrahovanih u 200 ml vode ugrejane na 60ºC u trajanju od 3 minuta.

Nisam pristalica nekritičkog mešanja biljnih delova ili različitih vrsta već smatram da ih treba koristiti odvojeno i, po mogućnosti, samo biljke iz bliže okoline potrebite osobe. Interesantno je uporediti radiestezijska istraživanja energetskog sklopa obolele osobe i preporučenog bilja te ovo navodim kao smernicu za šire, objektivnije, sagledavanje pojave izvesnog bilja u našoj okolini!!!)

 

– Poznati lekar William Cook opširno savetuje 1869. godine kako valja koristiti ambroziju…

Lišće ima stimulativno, adstringentno, gorko svojstvo, trajnog delovanja. Popareno, u vidu infuza/čaja, koristi se protiv proliva i lakšeg oblika dizenterije; korisno je kod pojave materičnog, želudačnog i plućnog krvarenja; za ispiranje rodnice kod dugotrajnog belog pranja u žena, paralelno sa pijenjem čaja. Takođe, kao prašak i čaj, upotrebljava se lokalno/spolja, za zaustavljanje krvarenja površinskih rana kože ili sluzokože nosa i za smanjenje izraženije maljavosti. Jači čaj/dekokt utiče na funkciju bubrega, održava tonus želuca i polagano uravnotežuje cirkulaciju krvi – ovo je korisno za tretiranje hroničnog zadržavanja vode u organizmu, posebno u kombinaciji sa tretmanima jetre i stimulacijom znojenja. Veoma jaki čajevi koriste se slobodno/po potrebi protiv povratka pređašnje bolesti i pokazuju analogno dejstvo kininu. Kaša lista je pogodna za oblaganje zloćudnih čireva kože jer sprečava truljenje obolelog tkiva. Smatra se da i A. trifida ima sličnu celebnost.

Priprema preparata ambrozije, originalni recept: „Infuz – macerirati jednu uncu suve ambrozije i jedan dram đumbira u kvartu vrele vode. Uzima se jedna ili dve tečne unce svaka 2, 3 ili 4 sata za poboljšanje čišćenja organizma znojenjem. Može se spraviti i uobičajeni sirup korišćenjem datih mera.” (Izvor: Medical Herbalism journal i medherb.com)

 

– Za smirivanje razdražljivosti meksička farmakopeja preporučuje a američka prihvata ekstrahovanje u vreloj vodi jednakih delova sledećih biljaka: kinin (cinchona), Artemisia mexicana,Ambrosia artemisiaefolia, Prosopis dulcis, list oraha, list sene, Erythraea stricta, Milleria linearifolia i cvet kamilice. Receptura se podudara sa francuskom farmakopejom. (Izvor: American journal of pharmacy, vol. 57, # 8, august 1885.).

 

– Naučnik Lucius E. Sayre 1917. godine savetuje upotrebu lišća ambrozije u domaćinstvu kao koristan tonik, adstringent i hemostatik (za zaustavljanje krvarenja) spravljen ekstrahovanjem u vodi. Koristi se protiv upalnih procesa u ranama, svakodnevnim ozledama, kod hemoroidalnih tumora i čireva i interno uzet protiv senske groznice. Očigledan je pozitivan učinak kod neredovne menstruacije kao i kod potpunog izostanka. (Izvor: Sayre,E.L. – A Manual of Organic Materia Medica and Pharmacognosy)

 

– Lekar William Boericke navodi da je ambrozija lek protiv senske groznice, crvenila beonjača, obilnog suzenja i nesnošljivog svraba očnih kapaka (što sam uspešno proverio 1. jula prošle godine upotrebom svežeg lista; vidite gore navedeni primer).

Dalje, uspešno se koristi kod grčevitih napada kašlja, glavobolje, krvarenja iz nosa, više oblika proliva, posebno u letnjim mesecima, kao i dizenterije.

Blagotvorna je za ceo respiratorni trakt (sprečava teško disanje, iritaciju traheja i bronhija, koji mogu izazvati napad astme!!!).

Homeopatski preparat/tinktura je treće potencije a kod senske groznice i više, a koristi se razređen: 10 kapi u vodi tokom i posle pojave alergijskog napada i krvarenja nadražene sluzokože nosa. (Izvor: Médi-T, 1999.)

 

– U aprilu 1999. godine objavljen je značajan naučni rad Juceni P.D. i saradnika o seskviterpenskim laktonima poreklom iz ambrozije (paulitin i isopaulitin) i njihovom citotoksičnom i protiv malaričnom delovanju. (Izvor: Pharmaceutical Biology – Formerly International Journal of Pharmacognosy).

 

– Vidno mesto zauzeli su i serbski naučnici 2001. godine proučavajući antimikrobno i fungicidno dejstvo vodenom parom destilovanog eteričnog ulja osušene ambrozije u cvatu.

Glavni sastojci ulja su: germakrin D (24,1%), limonen (16,83%), (alfa)-pinen (8,0%) i mircin (7,4%); utvrđen je značajan uticaj protiv svih testiranih mikroorganizama: čak i u velikom razređenju ulja od 0,025-0,4%. Prinos ulja, vazdušno suve herbe bez korena, A. artemisiifolia je 0,18%; što je prosek vrednosti tri ispitivanja. Ulje je tečnost zelenkaste boje, srednje izraženog/blagog, ugodnog mirisa. (Izvor: Chalchat,Jean-Claude, et al., Chemical composition and antimicrobial activity of Ambrosia artemisiifolia L. Essential oil, Journal of Essential Oil Research: JEOR, May/Jun 2004.)

 

Ograničenost prostora sprečava me da navedem i plejadu savremenih lekovitih homeopatskih mešavina gde, u različitom udelu i razblaženju, učestvuju ekstrakti ambrozije. Umesto toga, smatram za shodno preporučiti poštovanim čitaocima da obrate pomniju pažnju na ovu lepu i korisnu biljku te da je proučavaju bez predrasuda – posebno zato jer je sigurno neotrovna!!!

 

Dušan N. Kovačević

Izvor: http://narodnamedicina.com/kovacevic/ambrosia_artemisifolia.html

 

 

Оставите одговор