Pojam utopije – savršenog, egalitarnog i harmoničnog raja na zemlji – je često ponavljana tema u literaturi i pričama već stotinama godina. Sve je započelo Platonovom knjigom „Republika“ i od tada se o njoj pisalo i u ostalim knjigama uključujući „Utopiju“ Thomasa Morea i „Pogled unatrag“ Edwarda Bellamya. Snimljeni su i filmovi poput „Izgubljenog horizonta“ i „Stvari koje dolaze“. Sve rasprave o mirnom i idealnom društvu su ohrabrile mnoge ljude da realiziraju ove ideje i pretvore ih u duhovne zajednice i nove oblike organizacije društva. Bez obzira na to jesu li primjeri koji slijede bili uspješni ili ne, ne može se zanijekati da je riječ o zanimljivim pokusima pri formiranju novih načina života.

Arkosanti
Arkosanti se nalazi sjeverno od grada Phoenixa. To je pokusni grad sagrađen 70-ih godina prošlog stoljeća za kojeg se tvrdi da je pokušaj otkrivanja savršenog spoja arhitekture i ekologije. Sve građevine u gradu su dizajnirane kako bi ljudi koji u njima žive mogli raditi u harmoniji sa svojim okolišem. Iz tog su razloga mnoge građevine multifunkcionalne i koriste solarnu energiju za hlađenje, grijanje i dobivanje električne energije. U srcu filozofije ovog grada leži snažna vjera u poučavanje ljudi da žive pametnije. Zajednica bi trebala služiti kao primjer učinkovitijeg i jeftinijeg funkcioniranja urbanih centara uz male dizajnerske prilagodbe. Gradski je plan izbjegnuo tipičan rešetkasti izgled u korist stila više orijentiranog ka izgledu okućnice ili dvorišta za kojeg stanovnici kažu da potiče interakciju u zajednici.

Auroville
Jedan od obilježja tih pokusnih zajednica je naglašavanje ljubavi i mira koji su obično filtrirani kroz veliku dozu new age filozofije. Multikulturalni grad u Indiji, Auroville, je savršen primjer. Kolonija je osnovana kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća od strane Sri Aurobinda i Mirra Richarda, a njegova je središnja filozofija vjerovanje da će društvo naučiti napredovati tek nakon što razne nacije i kulture nauče živjeti zajedno u harmoniji. Zajednica djeluje kao minijaturni eksperiment svjetskog mira. Od stanovnika se očekuje da sami izgrade svoju kuću te da izvrše donaciju zakladi zajednice, no sve potrebitosti (uključujući javne škole, zdravstvo i slično) osigurava zajednica koju djelomično financira indijska vlada. Grad je dizajniran u obliku kruga, a uokolo se nalaze područja na kojima su vrtovi, oranice te obrazovni i kulturni centri kao i takozvana „područja mira“ gdje se u svako vrijeme zahtjeva tišina.

Eko selo Findhorn
Škotsko mjesto Findhorn je možda najistaknutiji primjer zajednice temeljene na principima održivosti okoliša i obnovljivih izvora energije. Komuna je osnovana 60-ih godina prošlog stoljeća no u sadašnjem je obliku zaživjela tek 1982.g. Selo još uvijek postoji te se spominje kao mjesto koje ima najmanji utjecaj na okoliš od bilo kojeg grada modernog svijeta i to zbog ekoloških građevina koje potiču korištenje pronađenog materijala (nekoliko je kuća sagrađeno od recikliranih bačvi) uz vjetroturbine i uređaje za pročišćavanje vode koji omogućuje korištenje algi, puževa i flore kako bi se pročistila voda. 350 stanovnika ima svoju školu, centar za umjetnost te tvrtke koje uključuju sve od grafike do lončarstva. Postoji i nezavisna valuta nazvana eko koja je prihvaćena u svim društvenim poduzećima. Selo je također postalo poznato zbog svojeg prihvaćanja filozofije spiritualizma i holističkog zdravlja.

Zajednice Skladnog društva
Komune koje je osnovalo Skladno društvo su jedni od najpoznatijih primjera religijskih utopijskih zajednica. Društvo je osnovano kasnih 1700-ih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj no njihovo je mistično prihvaćanja kršćanstva navuklo gnjev luteranske crkve. Skupina je 1803.g emigrirala u Pennsylvaniju gdje je osnovana prva od onoga što je na kraju postalo tri samostalne zajednice. Naselje nazvano Harmonija se pokazalo kao vrlo uspješno te se na kraju moglo pohvaliti populacijom od više od 800 sljedbenika. Stanovnici su nakon 10 godina prodali zemljište te je u Indijani osnovana nova komuna nazvana Ekonomija. Društveno teozofsko vjersko uvjerenje Harmonije ima vrlo strog kodeks ponašanja: vođe društva vjeruju u umjerenost, celibat i jednakost. Članovi su se odrekli ovozemaljskog imetka, izbjegavali su seksualne odnose (uključujući i brak, do neke mjere) i prakticirali su nenasilje. U svakom je domu živjelo pet do šest članova gdje bi živjeli kao obitelj čak i ako nisu bili u krvnom srodstvu. Ako bi se u kući nalazio bračni par, živjeli bi u zajednici poput brata i sestre. Tijekom vremena ova je zajednica postala vrlo zaštitnički raspoložena i nisu primali nove članove te su se od vjerskih temelja sve više počeli okretati ka poslovno orijentiranom i pragmatičnom pristupu, a i običaj celibata je na kraju smanjio broj članova. Zemljišna i financijska imovina su do 1906.g rasprodane.

Federacija Damanhur
Federacija Damanhura je utopijska komuna koja se nalazi pored Turina u Italiji. Osnovao ju je 70-ih godina prošlog stoljeća Oberto Airaudi zajedno s malom skupinom sljedbenika te danas broji oko 800 stanovnika. Postoje i ogranci locirani van Italije u zemljama kao što su SAD i Japan. Zajednica sebe naziva „kolektivnim snom“ gdje se odvijaju „duhovna, umjetnička i društvena istraživanja“. Skupina nagrađuje ekološku održivost, umjetničko izražavanje te optimizam iznad svega kao i meditaciju i samospoznaju koje se smatraju temeljima osobnog rasta. No, dok se ova filozofija možda ne čini izvanrednom, način na koji se izražava to jest. To je bilo najvidljivije 1992.g kada je skupina otkrila niz markantnih podzemnih hramova (navodno, spomenike mira i snage ljudske suradnje) koje su gradili još od kasnih 70-ih godina. Damanhur, iako nije suveren, djeluje kao da je riječ o neovisnoj naciji unutar Italije. Postoji ustav, valuta (koja se trenutno naziva „credito“) i neovisna infrastruktura. Možda je najzanimljivija stvar ove zajednice stil braka koja funkcionira na principu ugovora. Parovi, prije vjenčanja odlučuju o duljini trajanja braka. Nakon isteka određenog vremena, parovi se mogu razići ili obnoviti ugovor.

Izraelski kibuci
Pojam „kibuc“ se ne odnosi na jednu specifičnu zajednicu nego na oblik eksperimentalnog življenja koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao popularan u Izraelu. Sam se pojam može opisati kao „okupljanje“ i koristi se za opisivanje brojnih komuna koje su osnovali židovski doseljenici u Palestini prije stvaranja Izraela. Mnoge su osobe pristigle na Bliski istok iz Rusije kako bi bili prvi farmeri, a odabrali su zajednički život koji je omogućavao veću sigurnost i učinkovitiji način uzgoja usjeva. Većina je kibuca imala oko 200 članova, a do 1950-ih godina je diljem Izraela u takvim zajednicama živjelo oko 60 000 ljudi. Ključna filozofija kibuca je odanost jednakosti. Sve se glavne odluke donose zajednički, a žene uživaju jednakost s muškarcima. Nije postojala osobna imovina (čak niti odjeća), a čak se i za djecu smatralo da pripadaju zajednici u cjelini. Nakon stvaranja Izraela i uspona kapitalizma, mnoge od tih vrijednosti su zamijenjene modernijim, individualističkim tendencijama. Danas je većinom riječ o privatnom poduzetništvu, a poljoprivreda je napuštena u velikoj mjeri. Trenutno u kibucima živi oko 125 000 ljudi.

Mincome
Mincome je ime kanadskog eksperimentalnog projekta koji se održavao u Dauphinu tijekom 1970-ih godina. Projekt su financirale vlada Manitoba i kanadska savezna vlada. Svrha ovog pokusa je bilo utvrđivanje hoće li zajamčeni, bezuvjetni godišnji prihod biti prepreka za rad primatelja i kolika bi ta prepreka bila. Za razliku od socijalne skrbi, zajamčeni je minimalni prihod bio zajamčen svakome. Na kraju se pokazalo da su majke s novorođenčadi prestale raditi jer su željele ostati kod kuće s djecom, a tinejdžeri su radili manje jer više nije bilo pritiska koji je vršen na njih. U operabilnom razdoblju Mincomea, broj posjeta bolnici je opao za 8,5% (prema današnjim uvjetima, smanjeni broj posjeta bolnici bi vladi Kanade uštedio 4 milijarde dolara godišnje). Rezultati ovog eksperimenta nisu nikada objavljeni u javnosti.

Farma
Život u komuni je dosegnuo svoju renesansu rastom hipi pokreta kada je tisuće mladih ljudi odustalo od društva i pokušalo formirati neovisne, utopijske zajednice. Najveća i najznačajnija od njih je sigurno grad u Tennesseeju poznat pod nazivom „Farma“. Njega je osnovao Stephen Gaskin i postao je legendarnim u underground kulturi, a kako su novi članovi pristizali iz svih dijelova zemlje, zajednica je ubrzo prerasla u minijaturnu metropolu šatora i kabina. Do 1980.g u Farmi je živjelo više od 1000 ljudi. U početku su stanovnici prisezali na siromaštvo te su odbacili alkohol, duhan i sve životinjske proizvode. Sva je imovina bila zajednička a stanovnici su redovito stupali u grupne brakove. S vremenom su se ta ograničenja smanjila no zajednica je i dalje posvećena vegetarijanstvu i životu u skladu s okolišem. Danas djeluje kao eko-selo gdje se sva struja proizvodi solarnim pločama i biogorivom. Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća je zajednica prolazila kroz teško razdoblje pa su ju mnogi stanovnici napustili. Danas ondje živi i radi oko 175 osoba.
matrixworldhr.wordpress.com